Odlazi cirkus iz našeg malog grada,
širokim drumom što izlazi na most...
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
'ko je domaćin, a 'ko je bio gost...?

Nestaje cirkus u širokoj ravnici,
u kišnoj noći za njim se srebri trag...
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag...

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Pričat će deca o svetlima arene,
vežbat će krišom kod kuće neki štos...
Ali već sutra, čim prodje neko vreme
samo će retko pomišljati na to...

Ostat će okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri Grk
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk...

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć, dame i gospodo...
Eto, i ova predstava je završena...
Nadam se da ste uživali u njoj...
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine...
Nadam se da ćemo se ponovo sresti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu...

Odlazi cirkus iz našeg malog grada,
širokim drumom što izlazi na most...
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
'ko je domaćin a 'ko je bio gost?

Nestaje cirkus, za sve je bolje tako,
mnogi su predstavu shvatili do sad...
Nove pajace će masa naći lako
jer dugi cirkus će doći u naš grad...

Ma sve je bilo samo fol...
Sve je to samo jeftin trik...
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik...

Rijetko, ali i meni se ponekad dogodi da ostanem bez rijeci.
Pustit cemo danas neka slike govore…

















Prekrasan, prekrasan vikend…

Nekima sam jos duzna jednu stafetu ali tu svoju “svetu” duznost ovaj put cu zaobici jer jednostavno ne mogu izdvojiti samo 5 najdrazih pjesama. Cijeli moj zivot je jedna velika pjesma, ponekad malo sjetna, ponekad ljuta, ali najcesce vesela, razigrana, puna ljubavi i topline… I zato se duboko ispricavam osobi koja mi je stafetu predala, ali sa mnom ona umire. : ) Ipak, da ne ostane sve na ovome, evo Vam jedne pjesme koju danas volim jako.
Jer je danas jedan predivan dan, nakon jednog jos divnijeg vikenda, sunce pici k’o ludo, Rijeka je sva nekako “ljetna”, zrak mirise na more, ulice su zute i zelene, osmijeh mi ne silazi sa usana i cijelo jutro pocupkujem, plesem, pjevusim, a dan samo prijeti da postane jos ljepsi i bolji…
Ma jednostavno, danas u mojoj glavi nema ni problema ni pameti, danas je mozak sareni fluid duginih boja koje se pretacu iz ljubavi u veselje, iz veselja u spokoj, iz spokoja u potpunu, zaglusujucu srecu…
A danas sreca svira u ritmu Doorsa… : )))

Uzivajte... Do nekog drugog grada, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu... : )

Moja jutra za radnog dana obicno zapocinju ustajanjem, tusiranjem, pranjem zubiju, oblacenjem, dolaskom na posao, kavom sa kolegicom, dvije cigarete i listanjem dnevnog tiska.
Danasnji dan izgledao je da ce biti kao i svaki drugi prije njega, dok nisam u ruke uzela «24 sata». Ne mogu Vam opisati osjecaj prenerazenosti i gadjenja koji me preplavio kada sam vidjela naslovnicu istih «novina» (zasto novine pod apostrofima? Zato, dragi moji, sto ja ono sto sam vidjela na njihovoj naslovnici ne mogu i NE ZELIM nazivati novinarstvom!). Ne sjecam se kada me zadnji put neka vjest ili dogadjaj tako iskreno potresao i prestravio kao ovo. Naime, ne znam jeste li do sad vec culi (ili kao ja, na moju veliku zalost, vidjeli), u Beogradu, na punoj terasi ljudi, netko je hicima iz pistolja ubio mladog splitskog kosarkasa Jovana Manovića (30). Mediji spekulraju sa cinjenicom da se mozda radi o mafijaskom smaknucu, dok njegova obitelj i prijatelji tvrde da tako nesto ne dolazi u obzir jer po njihovim spoznajama on nikada nije imao nikakvog doticaja sa podzemljem.
Medjutim, nije razlog njegova ubojstva, cak niti samo ubojstvo ono o cemu sam zeljela danas pisati. Ono sto smatram necuvenim i ODVRATNIM su slike koje su objavljene na naslovnici «24 sata», kao i uz clanak o ovoj tragediji. Ukoliko vec niste, ni nemojte to pogledati. Jer na slikama vidjet cete, mladog, zgodnog, perspektivnog covjeka- MRTVOG. Slika njegova tijela koje jos uvijek sjedi na stolici, netom nakon ubojstva, zabacena glava na kojoj se jos uvijek nalaze suncane naocale i zadignuta, zuta majica.
Ljudi moji, ja Vas pitam- da li je ta ZVIJER od covjeka koja je te fotografije objavila, razmisljala o ljudima koji su tog, mladog, nesretnog covjeka voljeli??? Da li je razmisljala o njegovim roditeljima, majci i ocu??? O tuzi, boli i ocaju koji ti ljudi u ovim trenutcima prolaze??? Pitam se, ima li ta ista «osoba» vlastitu djecu??? I ne, uopce NIJE bitno da li je tu rijec o mafijaskom obracunu ili o pukom nesretnom slucaju!!! Jer, ovdje se na kraju ipak radi o jednom ljudskom bicu, o jednom zivotu koji je naprasno prekinut u cvijetu mladosti. HEEEEEEEEEEEEJJJJJJJJ, LJUDI!!!!!!!! Ono sto ste objavili NIJE film, ovdje se vise ne igramo kauboja i Indijanca, tu nisu bili ispaljeni corci!!! Jednog COVJEKA vise nema. I nikad vise ga nece biti! Jednoj MAJCI su ubili sina i bol koju ona osjeca nemjerljiva je sa svim novcima koje cete vi zaraditi zbog gnjusnih, senzacionalistickih, prijezira vrijednih naslova i fotografija koje ste objavili!!! Tko se usudio ovako nesto uciniti???!!!! Cije srce nije srce vec veliki, hladni kamen???!!! Tko se to skriva iza svoje profesije i na temelju toga ima pravo NE MARITI, NE SUOSJECATI, BITI NECOVJEK???!!!

Dragi moji prijatelji danas mi je dan uz kavu i novine zapoceo SUZAMA. Suzama zbog razocaranja, suzama nevjerice i tuge zbog svih nas, koji rapidno propadamo u svojoj dekadenciji, bahatosti i zelji za krvoprolicem i nesrecom.
Gdje je nestala HUMANOST u ljudskom rodu, tko uistinu ZELI ovakve stvari gledati rano ujutro???
Gdje je nestao dignitet novinarske profesije koja bi ljude trebala informirati i obrazovati, a ne bombardirati slikama mrtvih ljudi i njihovih nepomicnih tijela?!
Jesmo li uistinu ZIVOTINJE koje se hrane tudjom nevoljom i boli???
Zar se svijet stvarno pretvorio u djunglu u kojoj samo oni sa najboljim zelucem, najdebljim obrazom i najmanje covjecnosti mogu opstati???

Iskreno sam nesretna. Iskreno ljuta. Neopisivo tuzna.

LJUDSKI RODE, SRAMI SE!!!!

I molim Vas, da mi se NITKO NIJE USUDIO napisati bilo sto u stilu- Ah, pa na to si se vec trebala naviknuti, to se stalno dogadja, to je takav posao, njihova duznost je da takve stvari objavljuju i bilo kakva SRANJA slicna ovima! Jer to znaci da ste se pomirili, da ste odustali od ljudskosti i humanosti, da ste postali isti kao i oni koje ja prezirem!
JA SE SA OVAKVIM STVARIMA NISAM I NIKADA NECU POMIRITI, NIKADA SE NECU NAVIKNUTI I NIKADA, NIKADA NECU PRESTATI PLAKATI KADA OVAKO NESTO VIDIM!!!

N- nikad, nada.
Nikad ne reci NIKAD.
I nikad ne gubi nadu.

Nj- njoki.
Nonini njoki. Sa pasticadom. Na svijetu ne postoji nista ukusnije.

O- oci, osjecaji.
Oci… Nevjerovatno je koliko toga se moze procitati u ljudskim ocima. Oci su, uistinu, ogledalo duse. Treba samo znati kako i kada se zagledati u njih…
Osjecaji… Moji su uvijek duboki. Bez obzira radilo se o ljubavi, veselju, bijesu ili tuzi. Sve, bas sve, prozivljavam intenzivno i iskreno. I neopisivo me nerviraju “mlaki” ljudi. Ne shvacam one kojima je uvijek sve ravno, sve svejedno, one koji su uvijek hladni i odmjereni… Ja kad volim, volim do bola, veselim se sa najvecim osmijehom, ljutim se najglasnije, kada placem, placem uz jecaj i suze se slijevaju niz obraze. Jednostavno, ja sam covjek. Covjek koji osjeca…

P- prijatelji, putovanje, pobjeda, ponos.
Prijatelji. Imam svega nekoliko Prijatelja i bezbroj dragih poznanika. Prijatelji su moje blago. Nepresusan izvor smijeha kada sam sretna, podrska, potpora, utjeha, kada sam nesretna. Bez mojih prijatelja, zivot bi bio prazniji, veselje manje…
Putovanja. Neopisiv je osjecaj srece koju osjecam uvijek kada krecem na put. Putovanja su moja strast, moj hobi, moj ispusni ventil… Putovala sam puno, vidjela mnoge zemlje, dozivjela razlicite kulture i nikada, bas nikada, necu baciti sidro u mirnu luku i prekinuti svoja putovanja…
Pobjeda. Kod mene ne vrijedi ona stara- nije vazno pobijediti, vazno je sudjelovati. Na zalost, meni je vazno pobijediti. I zbog toga nisam ugodan suigrac u kartama ili bilo kojoj drugoj drustvenoj igri. Ja vam takve stvari prozivljavam izuzetno strastveno i u stanju sam se posvadjati sa vama na mrtvo ime ukoliko primjetim da varate ili jednostavno igru ne dozivljavate jednako ozbiljno kao ja. Gadna sam, znam, ali jednostavno si ne mogu pomoci. : )))))
Ponos. Upravlja sa mnom. I opet, kao u slucaju pobjede koja mi je bitna, mogu reci samo- nazalost. Jer, ponos mi je u zivotu donio vise stete nego koristi. Zbog njega sam izgubila neke ljude koji su mi bili dragi, propustila neke prilike koje nije trebalo propustiti i mnogi su me zbog njega karakterizirali kao tesku, tvrdoglavu, nepopustljivu i hladnu osobu. Sto ustvari nisam. Dobro, teska sam. : ) I sablasno tvrdoglava. : ) Ponekad i nepopustljiva. Ali nikad nisam hladna, a ponos je taj koji precesto ne dozvoljava pokazati toplinu, ranjivost i emociju. On je taj koji na lice navuce neprobojnu masku i usne razvuce u ledeni osmijeh, a jeziku dozvoljava da izgovara samo teske, ironicne rijeci, cak i onda kada srce puca i tijelo drhti od boli…

R- ringispil.
Treba li objasnjavati? : )

S- sex, smijeh, sestra, suton, SMS, Slon.
Sex. Obozavam sex. Uzivam u njemu i u tim trenutcima prepustam se u potpunosti. Njezan, grub, strastven, dug, kratak, sa ili bez emocija, nije vazno, za mene inhibicije i tabui u sexu ne postoje. Taktilna sam osoba i dodir mi govori vise od tisuce rijeci…
Smijeh. Smijem se puno, glasno i rado. Oko usta imam sitne borice- smijalice i volim ih jako. Jer one su dokaz da je moj zivot lijep, prepun srece, radosti I zadovoljstva.
Sestra. Nitko me ne moze naljutiti kao moja sestra. I bas nikog na svijetu ne voli vise od nje.
Suton. Sutoni su za mene velicanstveni. Gozba okusa, mirisa, boja, zvukova… Ni jedna ljepota ne moze se mjeriti sa slikom svijeta koji miluje umiruce sunce…
SMS. Obozavam SMS-ove. Primati i slati. Tocnije, sve SMS-ove osim raznih forwardusa. Njih mrzim. : )
Slon je kriv za ovu stafetu. : )

Š- šah.
Šah igram potpuno amaterski I lose, a od svih igara najvise bih ga voljela znati igrti dobro. Fascinira me šah.

T- tajna.
“Tajne su tu zato da ih ne’ko nasluti,
Postoji rec koja vredi tek kad se odcuti...”

U- uspomene.
Svoje uspomene cuvam kao male, vrijedne bisere. Moje uspomene su Ja, one su me izgradile i zbog njih sam ovo sto jesam…

V- valovi, vampiri, visina.
Valovi. Ja sam dijete mora. Pogled na uzburkano more I bijele krijeste valova u mojoj dusi budi mir…
Vampiri. Od svih misticnih stvorenja i bajki, vampiri su mi najromanticniji, najstrasniji, najzanimljiviji…
Visina. Jedino cega se bojim.

Z- zabava, zaljubljenost, zbogom.
Zabava. Zivim da bih se zabavljala.
Zaljubljenost… Ima li ljepseg osjecaja od iskrene, ciste, mlade zaljubljenosti, kada srce kuca brze, dlanovi se znoje, obrazi rumene, a sa lica ne silazi osmjeh? Ma nema nista ljepse... : )
Zbogom. Ne volim tu rijec i tesko je izgovaram. Ali, jednom kad ja kazem Zbogom to znaci da su mostovi vec spaljeni i povratka vise nema, nikad.

Ž- život.
Najvise od svega volim Život. Sa svim njegovim usponima, padovima, prekrasnim, uzbudljivim prevratima…


Eto… Jos jedna stafeta je iza mene. : )

G- galeb.
«Galeb Jonathan Livingstone», Richard Bach
“Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisuću kilometara na sat, ni milijun, niti letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje...”
“Možeš otići bilo kamo i bilo kada, samo ako želiš” - objasni mu starješina. – “Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio.” - Pogleda preko mora. – “Čudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Jonathane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su i mjesto i vrijeme beznačajni. Nebo je savrsenstvo…”

H- hvala, hrabrost.
Hvala… Zivot bi bio ljepsi kada bi jedni drugima cesce govorili ovu malu-veliku rijec. I kada bi bili iskreno zahvalni na sitnicama koje zivot cine zivotom.
Hrabrost… Da volimo, da osjecamo, da se prepustimo, da budemo ono sto jesmo, da kazemo sto mislimo, da se borimo za sebe i svoja uvjerenja… Hrabrost… Da budemo Covjek, unatoc svijetu koji sve manje postuje Covjeka.

I-igra.
Igrat cu se zauvijek. I kada mi kosa bude sijeda, koza umorna, a ruke drhtave, moj pogled bit ce zaigran i pozivat’ ce vas na igru. Jer, sto je zivot nego velika, sarena Igraonica u kojoj se najbolje zabavljaju oni najopustenije, najveseliji, najrazigraniji, mali vragolani koji ce se prvi popeti na drvo i krasti susjedove tresnje, koji ce prvi skociti u more sa visoke stijene, koji ce pjevati najglasnije, smijati se najiskrenije, plivati najdalje, cija ce koza biti najtamnija od sunca, koljena natucena, hlacice rasparane, obrazi musavi i rucice prljave od zemlje u kojoj su izgradili svoj dvorac iz snova? Sve je u Igri i nacinu na koji je igrate…

J- J je Ljubav.
Zasto? J je prvo slovo Njegova imena… Ime Onog koga volim… Ime Nekog Mog…
J su i jorgovani. Miris jorgovana. Najljepsi na svijetu.

K- Kreta.
Otok na kojem sam provela 13-est najludjih, najpijanijih, najljepsih dana. Otok koji ce uvijek ostati mjesto moje strastvene Mladosti i nesputane Slobode… Otok Sjecanja…

L- lazno.
Lazan sjaj, lazna lica, lazni osmjesi. Mrzim najvise.

Lj- ljeto.
Moje godisnje doba. Rodjena sam jednog davnog, vrelog ljeta i uvijek se iznova rađam prve veceri u godini koja zamirise na Ljeto i dodirne kozu Toplinom…

M-mama.
Moja mama.


EDIT:
Danas je tocno dvije godine od kada je u ovoj velikoj blogo-sferi rodjen i jedan mali Ringispil. Hvala Vam, prijatelji, sto ste sa mnom svo ovo vrijeme...

A- auto, autobus.
Naime, obozavam voznju. Bilo da vozim ja ili me vozi netko drugi. Voznja je nesto sto me apsolutno opusta, tada se mozak iskljucuje, a ukljucuje se dobra muzika i masta… Gleda se ili ispred sebe ili negdje u daljinu, ovisno o tome tko je za volanom, ali pogled je uvijek sanjarski i pomalo mutan, prepun bajke… To su, cini mi se, jedine situacije u kojima nemam potrebu govoriti. Doduse, cesto pjevam, sto je mozda jos i gora varijanta mog glasanja. : ))

B- Balas, Balkan.
Mislim da ovo prvo ne moram posebno objasnjavati, svi znate pricu o Djoletu i meni… Djoleta volem. Najvise. I to je fakat.
Balkan… Ne znam zasto, ali ima mi nesto strasno romanticno u ovom nasem polutrulom i poluludom poluotoku… Volim taj divlji, neobuzdan balkanski mentalitet, to sto je nama svaki bal maskenbal i sto za nas uvijek postoji dovoljno dobar razlog za ice, pice, pjesmu i ples… Jednostavno, i Balkan kao takav, prepun svojih divnih, sto manjih, sto vecih neostataka i nesavrsenosti, volem.

C- Cigani.
Oduvijek mi se cini da u sebi imam barem jednu, jedinu, malu kapljicu ciganske krvi. Nomad sam u dusi, ne drzi me mjesto, nemam poseban osjecaj pripadnosti kuci, domu… Cesta, put, sloboda, daljina, violine, vatra, vjetar u kosi, musavi obrazi, bose noge… Za mene, to je sreca…. Kada cujem cigansku pjesmu oci zasuze same od sebe, dusa se otvara, srce stegne, a ja imam potrebu samo plesati, vrtiti se, vristati, razbijati case… Sto bi rekao gore spomenuti gospodin…
“Hej, doleti mala senice, tu na moje zlatne civije!
Vatra sara tvoje zenice, razbij nesto i zaigraj ludo, divije!”

Č- čovjek.
Covjek je najvece cudo koje postoji. Covjek i njegova sposobnost da razlikuje dobro od zla. Neopisivo volim ljude. Promatrati, upijati, uciti od njih, slusati, VJEROVATI IM. Imam cudnu, pomalo djetinju vjeru u covjeka i iskreno, najdublje vjerujem da se dobro dobrim vraca, na pozitivu se lijepi pozitiva, za osmijeh dobijes osmijeh… Samo treba znati voljeti, osjecati, davati bez da se trazi ista za uzvrat, ne suditi, oslukivati drugo ljudsko bice i pristupati mu OTVORENA srca… Mislite da sam zbog toga naivna budala? Ma nemate Vi pojma. Nemate pojma koliko ljubavi sam u zivotu primila, koliko iskrenih zagrljaja, poljubaca, smijeha, zahvalnosti… A sve samo zato sto sam vjerovala u covjeka.

Ć- e ovdje mi apsolutno ni jedan pojam ne pada na pamet, osim ćilim. Onaj leteci. Na kojem su letjeli Vitezovi Orijenta. Ne pitajte me zasto??? : )

D- duga.
Ima li ista ljepse od trenutka kad istovremeno sipi kisa i sija sunce, a na nebu se, kao u djecjim slikovnicama, pojavi spektar prekasnih, veselih boja isprepletenih u divan, nebeski svod? Da li je netko ikada uspio sustici dugu i protrcati ispod nje? Ja jesam. Mnogo puta… Smijala sam se, sanjala pod dugom, lebdjela, grlila oblake… Jedino se nisam transformirala u djecaka. Jer nisam zeljela. Jer volim sto sam djevojcica…

Đž- džaba.
Antonio Nuic, “Sve džaba”. Zelim pogledati. Sto prije.

Đ- đubre.
Naprosto obozavam nekome tko me naljutio reci da je đubre. : )

E- Erdeljan.
Buba. I covjek za kog se udala. Od svih Njegovih pjesama, ako je moguce izdvojiti jednu, ja izdvajam ovu.

F- film.
Filmovi su moja strast. Obozavam filmove. Gutam filmove. Sve. Oduvijek, zauvijek. Najbolji? Bez razmisljanja- “La vita e bella”, Roberto Benigni.


Dakle... Ovdje se, ako netko jos nije shvatio, radi o jos jednoj ZADACI.
Ovu cu, mozda, kad ju dovrsim, i proslijediti.
Ima li dobrovoljaca za ponosno preuzeti stafetu?
Ajde, ajde, ne sramite se, rucice gore! : )))

Dakle...
Zvonce je prije nekoliko dana dobilo DOMACU ZADACU.
Cigareta, dlan, boja, strah, polako.

Eto Ti zadaca, ludo jedna! : ))
I nema sanse da stafetu proslijeđujem!

A svima ostalima zelim najljepsi Uskrs, puno mira i puno, puno Slobode...
Da budete ono sto jeste.


Sjedila je na prozoru i gledala negdje u daljinu...
Na horizontu boja se prelijevala iz narancaste u ljubicastu...
Zvukovi djecjeg smijeha, udaljeno brujanje motora neke male barke koja isplovljava na ribe, kliktaj galeba...
Naslonila je dlan na grubu prozorsku dasku, jos toplu od sunca koje ju je grijalo do prije samo nekoliko trenutaka...
Dopustila je da joj toplina prozme cijelo tijelo...
Zatvorila je oci i duboko udahnula...
Miris mora, proljeca i njenog grada...

Razmisljala je o slobodi...

Voljela je slobodu...
Trebala je slobodu...

Slobodu da zivi...
Da voli...
Da osjeca...
Da place...
Da se smije glasno...

Nikada nije zeljela osjetiti strah...
Od ljudi...
Od zlobe...
Od sudbine...

Zeljela je letjeti...
Roniti duboko na dah...
Slusati svoju jeku kako odvaznja od najvisih planina na svijetu...
Trcati...
Plesati...
Sanjati...

Povukla je jos dim cigarete i prije nego ju je ugasila zarom je na zidu nacrtala mali krug...
Polako, sisla je sa prozora i osjetila kako je obuzima sreca i spokoj...

Jer, znala je...

Zivjela je Slobodu.

I nitko, bas nitko, ne moze joj to oduzeti...

Znate li sto MRZIM najvise na svijetu? Tocnije, KOGA?

MORALISTE. Posebno one LAZNE.

A znate li cemu me iskustvo naucilo?

Da su SVI moralisti LAZNI.
LICEMJERI.
I nemate pojma kako ja MRZIM, MRZIM licemjerje.

Mrzim vjecno dezurne DUSEBRIZNIKE.
Mrzim «dobronamjerne» savjete koje NISAM trazila.
Mrzim ljude koji osudjuju.
Mrzim PROPOVIJEDI.
Ma POPOVE uopce, MRZIM.
I casne sestre.
Koje su casne samo pred ocima javnosti.
A u dusi su KURVE.

Mrzim sto se TEBI moram opravdavati, a zaboravljas da te poznajem od kada si bila DIJETE.
Klinka.
I ZNAM kakva si.
Ne vuci me za jezik, MOLIM TE.
Jer cut ces SVE.
A sve NE ZELIS cuti.
Jer ce te SVE natjerati da se zamislis nad SVOJIM zivotom.
I NECE ti se svidjeti ono sto ces otkriti.

Ti si sada neka druga?
Neka odrasla?
Pametna?
Cedna?
TEBI alkohol skodi?!
TI si prestala pusiti i smatras da su cigare stetne?!

O, Boze...
HEEEEJJJJ, pa ja te POZNAJEM!!!!!!

I znas sto?

Ja idem popiti pivu.
I litru vodke nakon toga.
I popusit cu 3 kutije cigara.

A veceras...
Veceras cu se sexati u autu.
Na parkingu.
Pod ulicnom lampom.
Tamo gdje ponekad prodje nepoznat covjek i SVE moze vidjeti.
I SVRSIT CU.
Sjecas se kako to izgleda?
Sjecas se kakav je SEX koji se NE ODVIJA ispod plahte, na krevetu?!

I znas sto jos?
Zapalit cu i joint nakon svega!
Jedan dobar, pravi, veliki!
TEBI U CAST!

A ti samo spavaj...
I uvuci se u svoj debeli primitivizam...
U svoju jadnu, jadnu apatiju i mrtvilo koje nazivas ZIVOTOM.

STARA-MLADA osobo.

FUJ.

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

Ti neki prijatelji koji su uvijek bili Tvoji…
I danas su…
Danas doduse sa ponekom, sitnom, sitnom borom pokraj oka…
Danas ste djeca- ljudi…

Ali tada…
Tada smo bili samo prava, iskrena, cista djeca…
Blesava…
Razigrana…
Tada su dani trajali koliko je trebalo…
Tada su noci bile najduze…
Tada smo plesali na stolovima…
Na sankovima…
Bez obzira na doba dana, odjecu koju smo imali na sebi, drzavu u kojoj smo se nalazili…
Tada smo voljele mnoge…
I mnogi su voljeli nas…
Tada smo u torbi nosili cetkicu za zube… (Ovo samo neki, "drugaciji", mogu shvatiti, al’, ‘ko mari…)
Tada smo u 6 ujutro na Ucki pjevali neke partizanske, borbene, marsirali i plesali u kolu…
Tada smo antibiotike zalijevali pivom...

Tada smo u petak bile u Rijeci, na tulumu, pile vodku iz lubenice, u subotu smo ponoc docekale na Zrcu, plesuci do jutra, a u nedjelju smo odmarale na Losinju, uz puno, puno vode i tablete za glavu…
Tada smo stopom presle nebrojeno kilometara…
Sa jednim smijesnim, slamnatim sesirom na glavi…
Tada smo pusile travu na palubi velikog broda dok je pored nas klizila Jadranska obala…
Tada smo ljubile Hrvate…
Voljele Nijemce i Svicarce…
Cak i ponekog Slovenca…
U Italiji se najglasnije slusala muzika…
Grcku smo zapalile…
Cesku digli na noge…
Bosna nam je ostala u srcu…
Zauvijek…

Tada smo pili uvijek i samo na ex…
Beherovku…
Ouzo…
Sljivovicu…
Tekilu…

Tada smo imali Nas klub…
U kojem sam zavoljela Njegove oci…
Tople i smedje…
Oci koje me jos uvijek griju u prohladnim danima…
Oci koje me i danas vole i koje volim…

To je bilo vrijeme Naseg mjesta za sankom…
Nasih konobara…
Nasih pjesama…
Nekih ludih razgovora…
Spontanih zagrljaja…
Smijeha…
Vrijeme mamurnih jutra i nezaboravnih noci…
Vrijeme snimaka i slika koje se ne pokazuju roditeljima…
Vrijeme koje cete zauvijek ljubomorno cuvati u riznici svoga sjecanja, ali o njemu necete pricati svojoj djeci…

Slobodni…
Mladi…
Pametni…
Potpuno i do kraja SVOJI…

A danas?

Danas se i dalje volimo…
Svi…
Danas se smijemo i sjecamo…
Danas zajedno stvaramo neka nova sjecanja…
Danas planiramo neka vjencanja…
Na kojima cemo ponovno pjevati, piti i plesati…
Najglasnije, najvise i najludje…


Ali…

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

I evo, ovo je pjesma samo za Neke Moje…
Koje volim najvise…
Jer sam uz Njih provela najljepsu mladost na svijetu…
Ovo je pjesma za moje Prijatelje…
Pjesma koja budi nostalgiju...
Uz koju se sjecam...
Nas...
I nekih vremena na kojima sam zahvalna...

Nasa pjesma…

‘Ajmo prvo svi KLIK. : ))



A sad cu Vam otkriti jednu “Tajnu”…
Mislili ste da je Zvonce Balas?
Ili EKV?
Fit?
R.E.M.?

Ma Zvonce je sve to…
I jos puno, puno toga…
Ali Ona je prvenstveno i prije SVEGA “Hotel California”…

Zato sto je od kad zna za sebe negdje na nekoj dalekoj, pustinjskoj cesti…
Sa vjetrom u kosi, udise nepoznate, prekrasne mirise…

On a dark desert highway, cool wind in my hair,
Warm smell of colitas, rising up through the air

Zato sto cesto cuje zvona…
Glazbu…
Zvukove…

Zato sto je uvijek negdje na tankoj liniji između Raja i Pakla…
Anđeo s greskom…

I heard the mission bell,
And I was thinking to myself,
this could be heaven or this could be hell…

Zato sto je Zvonce malo pomaknuta…
Malo cudna…
Nasmijana…
Ima nomadsku, Cigansku dusu…
Bila je na Mjesecu…
Plese na kisi…
Preskace vatre…
Hoda po zaru…

Ponesto zaboravlja…
Puno toga pamti…

Her mind is Tiffany-twisted, she got the Mercedes Bends,
She got a lot of pretty, pretty boys, that she calls friends…
How they dance in the courtyard, sweet summer sweat…
Some dance to remember, some dance to forget…

I tako rado, rado kaze….

“Please bring me my wine…”

Zato sto je za Nju zivot gozba…
Okusa…
Mirisa…
Pogleda…
Dodira…
Trenutaka…

Zivot je svetkovina…
Bogu Sunca…
Bogu Ljubavi…
Bogu Zelje…
Bogu Proljeca…
Bogu Samo_Budi…

Mirrors on the ceiling,
The pink champagne on ice
And she said “We are all just prisoners here, of our own device…”
And in the master's chambers,
They gathered for the feast
They stab it with their steely knives,
But they just can't kill the beast…

Zato sto ne postoji sredina…
Zato sto Nju ili volite ili mrzite…
I zato sto Ona Vas ili voli ili NE POSTOJITE…

I sve mogu…
Ali, nikada necu moci pobjeci od Sebe…

Samo opusteno…
Oduvijek…
Zauvijek…

“Relax”, said the night man,
We are programmed to receive….
You can checkout any time you like,
but you can never leave…

I znam…
Mnogi nece shvatiti ovaj post…

Nije vazno…
Uostalom, samo retki nađu retke…

Vjerujte samo kad Vam kazem da je Zvonce “Hotel California”...

Danas nije Utorak…
Ali je jedan, obican, jednako prekrasan Cetvrtak…
I sve, bas sve je SAVRSENO…

Mislila sam da ce danas biti dan R.E.M.-a...
Ali nije. : ))

Danas je dan za...



A Zvonce Vam uz Reeda zeli najljepse DOBRO JUTRO...

Danas je utorak...
Danas je jedan divan dan...
Tek tako.
Jer je prvi zvuk koji sam cula nakon sto sam se izvukla iz kreveta bio cvrkut ptica...
Jer nije suncano, ali Ucka je sa mog prozora jutros izgledala prekrasno...
Jer nekako imam osjecaj da ce na kraju ipak biti suncano...
Jer je vikend bio... Paaaa... Za pamcenje, definitivno.
Jer poslijepodne idem na jednu kavu. Koja ima potencijala da se pretvori u pivu.
S jednom osobom koju volim. Jako. Uvijek. I s kojom se smijem najglasnije i najiskrenije.
Jer imam narancastu majicu, zelene tenisice i zelenu jaknu. A ja volem zeleno...
Jer mi kosa mirise na limun...
Jer sam upravo razgovarala sa sestrom...
Jer imam puno posla, ali nije bad...
Jer puse i zrak je cist...
Jer je sve bistro...
Jer su ljudi koje gledam kroz prozor nasmijani...

Kao sto vec rekoh, danas je jedan divan dan...
Tek tako...

I zato Vam kazem...

Hey, babe, take a walk on the wild side....

Uvijek malo hodajte po divljoj strani...
Budite malo, malo zlocesti...
Smijte se...
I pjevajte...

Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo,
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo,
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo,
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo,
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo,
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo...

Imate li one neke pjesme koje Vas uvijek, bas uvijek, uhvate nespremne i bez pitanja vrate u neka prosla vremena?

Jucer je padala kisa…
Jucer sam se vozila i slusala radio…
I odjednom, zacula prve taktove i rijeci…

You'll say, we've got nothing in common,
No common ground to start from…


Jednom davno, toliko davno da mi se danas cini kao da se radilo o snu, jednog lipnja, bilo je jedno svitanje…
A prije tog svitanja bila je jedna cijela, duga, vrela, ljetna noc…
Bio je izlazak…
Bilo je puno konjak–Coli…
Bila sam ja…
I bio je On…
Bili su prijatelji…
Bila je muzika…
Bio je ples…
Bili su pogledi…

I onda, odjednom, na povratku kuci, bilo je to svitanje…
Bijeli Escort, nas cetvero i stari OMV na brzoj cesti Opatija - Rijeka…

Samo Rijecani znaju o cemu govorim kad spominjem stari OMV…
Vi, drugi, imate neka svoja mjesta, u svojim gradovima, gdje se u pijana svitanja staje popiti kava…
Ali samo Rijecani znaju kako sa starog OMV-a izgleda lipanjsko praskozorje koje se budi iznad Kvarnerskog zaljeva…
Kako se izlazece sunce ljeska na povrsini mora, kako se sjaje Krcki most, Vrata Jadrana i Rijeka u daljini…

Njih dvoje usli su popiti kavu…
Nas dvoje ostali smo pored bijelog Escorta slusati muziku…
Razgovor…
Cudan razgovor…
Onakav razgovor kakav mozes voditi samo s nekim tko ti je stvorio Leptire…
I kojem u pogledu prepoznajes da mu stvaras Leptire…
Osmijeh…
I lagan udarac rukom u trbuh, a onda pobjegnes sa druge strane auta…
Onda se tako malo lovite oko tog bijelog Escorta dok vas ljudi iz OMV-a gledaju nekako cudno, ali vama uopce nije bitno, ne vidite nikog osim jedno drugo i smijete se, smijete, smijete…
I tada namjerno usporis, a On te uhvati i nasloni na haubu, tocno pored suvozacevih vrata…
I drzi te oko struka…
I ne pusta…
I gledate se…
I u djelicima sekunde razmisljas hoce li te poljubiti…
A onda se iz auta zacuju prvi taktovi i rijeci…

You'll say, we've got nothing in common,
No common ground to start from…

I On ti se lagano, lagano priblizi…
Malo se prigne…
I nasloni svoju glavu na tvoje rame…
I stisne te malo jace…
A tvoje ruke se potpuno spontano, prirodno, obaviju oko Njegova vrata…
Njegov obraz prislonjen je na tvoj vrat, a tvoje usne su blizu korijena Njegove kose…
Rascupan je…
Uvijek je rascupan…
Ima tamno plavu majicu i traperice…
Mirise na konjak-Colu, djecje, slatke, Orbit zvake, na more i na neki parfem koji tada nisi prepoznala, a danas kada ga osjetis znas tocno koji je, kako izgleda bocica i na kojoj polici u kupaonici On drzi istu takvu…
I samo tako stojite…
Zagrljeni…
Dok svira taj neki blesavi Dorucak kod Tiffanyja…
I onda On kaze: “Ajde, vodim te na dorucak…”
I odvede te…
I nesto kasnije sjedite na jednim, za ovu pricu potpuno sporednim, stepenicama i jedete burek…
I jednostavno znas da ste se onog trena, dok se iznad Kvarnerskog zaljeva budilo lipanjsko praskozorje i dok te drzao u narucju, a iz auta je svirao taj neki blesavi Dorucak kod Tiffanyja, oboje zaljubili…
Ludo i beznadno…

I nakon toga, tocno 847 svitanja docekali ste zajedno…
I bilo je lijepog…
I bilo je ruznog…
Bilo je sretnog…
I bilo je tuznog…

I bilo je 848. svitanje koje vise niste docekali zajedno…

Ali nikada prije i nikada poslije, s nikim, nije bilo ONOG svitanja…
Lipanjskog…
Dok je svirao taj neki blesavi Dorucak kod Tiffanyja, a On je bio rascupan, nosio tamno plavu majicu, traperice, mirisao na konjak- Colu, slatke zvake, more i Svoj parfem i drzao te zagrljenu, dok mu je obraz bio naslonjen na tvoj vrat…


Jucer je padala kisa…
Jucer sam se vozila i slusala radio…
I odjednom, zacula prve taktove i rijeci…
I sjetila se…
Jer neke pjesme Vas uvijek, bas uvijek, uhvate nespremne i bez pitanja vrate u neka prosla vremena…

I nije bilo tuge…
Nije bilo ni sjete…
Bilo je samo to jedno, obicno sjecanje na neko davno, lipanjsko svitanje…
Pojacala sam muziku…
I pjevala…
Glasno.
Smijala se…

Jucer je padala kisa…
A ja sam se vozila i slusala radio…
I sve, bas sve, je bilo totalno Ok…


You'll say, we've got nothing in common,
No common ground to start from,
And we're falling apart,
You'll say, the world has come between us,
Our lives have come between us,
Still I know you just don't care…

And I said, "What about 'Breakfast at Tiffany's?'"
She said, "I think I remember the film,
And as I recall, I think, we both kind of liked it."
And I said, "Well that's, the one thing we've got."

I see you, the only one who knew me,
And now your eyes see through me,
I guess I was wrong,..
So what now? It's plain to see we're over,
And I hate when things are over,
When so much is left undone…

And I said, "What about 'Breakfast at Tiffany's?'"
She said, "I think I, remember the film,
And, as I recall, I think, we both kind of liked it,"
And I said, "Well that's, the one thing we got."

You'll say, that we've got nothing in common,
No common ground to start from,
And we're falling apart,
You'll say the world has come between us,
Our lives have come between us,
Still I know you just don't care…

And I said, "What about 'Breakfast at Tiffany's?'"
She said, "I think I, remember that film,
And, as I recall, I think, we both kind of liked it,"
And I said, "Well that's, the one thing we got."

Ali...
Mamurna sam.
A kad sam mamurna, izostaje koncentracija.
Vikend?
Otvorili smo sezonu rostiljanja.









Meso. Puno mesa.
Zvonce VOLI meso. Obozava.
Ajvar.
Topli kruh.
Vino. Bijelo.
Tuborg.

Tusiranje, izlazak.
Red Bull – vodka.
Znate li koliko puta sam si obecala da necu vise nikad popiti ni gut tog sranja???
Ja nisam normalna, to je sigurno.

Jucer provedeno po terasama, uz Cedevitu od grejpa, Nes od vanilije i suncane cvike nabijene na nos da se ne vide podocnjaci.

Mislila sam da je stiglo proljece.
Mirisala sam ga.
A danas je opet zima.
I mene boli glava.
Imam upalu misica.
Od cega?!
Ali bez obzira na sve, ja i dalje osjecam proljece...
Tu je, skriva se iza ugla i viri...

A meni osmijeh ne silazi i cijelo vrijeme mi u glavi svira Fit...


Miris kave budi me, miriše dan,
Velika crvena lopta visoko digla se,
Plave oči zovu me, velike dječje,
Njihove tople ruke tjeraju oblake…

U je... idemo, kotrljamo se, dižemo prašinu…
U je... nose nas ulice…
U je... i ti si ponovu tu, zajedno
U je... dižemo prašinu…

Kao da ruši zidove, stiglo je proljeće
Prosulo je po ulicama zrele plodove…
I ovo ljeto biti će dugo kao pustinja
I ove zime sjetit ću se u noći kupanja…

I ovo ljeto biti će dugo
I ove zime sjetit ću se…

U je... idemo, kotrljamo se, dižemo prašinu…
U je... nose nas ulice…
U je... i ti si ponovu tu, zajedno
U je... dižemo prašinu…


Sijeno.
Rekoh Ti da cu ga ubaciti. : ))))))))))))

Sto reci nakon dva mjeseca?

Nakon dva mjeseca mogla bih Vam ispricati jednu pricu....
Ali neke price trebaju ostati neispricane...

Nakon dva mjeseca mogla bih Vam reci da mi je osmijeh i dalje lajt-motiv...
Nakon dva mjeseca mogla bih Vam reci da i dalje pijem Pelin...
Nakon dva mjeseca mogla bih vam reci da je zivot jos uvijek Ringispil...
Nakon dva mjeseca mogla bih Vam reci da je u moj grad stiglo proljece...

Nakon dva mjeseca mogla bih Vam reci da je Zvonce i dalje Zvonce...
Zvonce je zeleno...
Crveno...
Zuto...
Sareno...
Prozracno...
Blesavko sa senom u kosi...

Slow motion...


Nakon dva mjesec ne bih Vam morala reci ni rijeci...
Jer Vi sve znate...

I ne mogu, a da vam ne ostavim jedan veliki, veliki... : )

And then she’d say it’s ok,
I got lost on the way,
But I’m a supergirl,
and supergirls don’t cry...
And than she’d say it’s alright,
I got home late last night,
But I’m a supergirl,
and supergirls just fly...

Dragi moji...

Nakon skoro dvije godine malo sam se istrosila...
Malo zasitila...
Ne Vas...
Vas NIKAD...
Vas volem...
Do neba...
Ali jednostavno, ne osjecam trenutno da imam nesto za reci...
Zivot mi prolazi u nekim divnim, veselim tonovima...
Uz puno ljubavi...
Puno prijatelja, druzenja, izlazaka...
Puno srece...
I jednostavno, blog koliko jest dio mene ustvari to i nije suvise...
Navika, to da.
Ali nisam se nikad do kraja ogolila, do kraja otvorila, do kraja pokazala...
Nisam imala potrebe za tim...
Ovo je moja mala igraonica, a ja sam se, eto, kao pravo razmazeno dijete naigrala i sad bih dalje...
Neke od Vas upoznala sam i uzivo, neke nisam...
Znam samo jedno, sve Vas smatram PRIJATELJIMA.
A onog koga ja jednom nazovem prijateljem taj to ostaje zauvijek.
Bez obzira na sve.

Dakle...
Ja svoje prijatelje NE MOGU i NECU zaboraviti, a i ovisnicki tip kao ja ne skida se sa svojih poroka tako lako, sto znaci da ne odlazim zauvijek i ovo NIJE oprostaj...
Ovo je samo ono sto trenutno osjecam....
A trenutno mi je draze i lakse bezobrazno, voajerski zavirivati u Vase zivote nego pisati o vlastitom.
Nazovimo to «stvaralackom krizom». :)
Biti cu tu, citat cu Vas, komentirati, a tko zna, mozda vec 5 minuta nakon sto objavim ovo, moja inspiracija se vrati i ja napisem jedan supermegagenijalan post...
O bitku, svemiru, zivotu i sva ta sranja. :))))

Do tad...

Kao i obicno.
Bez sladunjavih oprostaja, bez teskih rijeci i velikih obecanja.

Uz ogroman osmijeh, snazan zagrljaj i zelju da svi imate najsretnije zivote...

Zvoncica Vam polako ide...

Ohohohoho, mala, platit ces mi za ovo!

Nego, krenimo iz pocetka...
Prvo su zajebali Wandu, onda je Wanda zajebala moju Barbaru, a onda je, naravno, Barbara zajebala mene. Khm.

Daklem, po sluzbenoj duznosti, odnosno jer mi je dodijeljena velika cast u obliku BLOGO- STAFETE, duzna sam Vam danas otkriti pet stvari koje ne znate o meni. Huh...

Pa hajde...

1. Nikad ne mogu pronaci hlace koje su mi dovoljno duge. Naime, duzina 36 meni je KRATKA. Iz tog razloga IZRAZITO MRZIM shopping. Frustrira me sto me sve tupe – glupe prodavacice u gradu uvjeravaju da ce mi hlace iz bas njihove trgovine stajati kao salivene, a ja iz aviona vidim da ce mi dosezati maksimalno do gleznja. Srecom, imam dobrog krojaca koji svake moje hlace zna genijalno «nadostukati» tako da ipak ne hodam okolo kao da je upravo tsunami opustosio grad i poplava prozdire sve pred sobom. A i ovaj trend hlacica do koljena, trikvarti traperica i tajica u cizme mi je dosao kao narucen.

2. Jednom sam, samo zato sto je sex bio FENOMENALAN, hodala sa tipom koji je bolovao od shizofrenije i u par navrata je bio u hm... Bolnici. Jebi ga, nisam mislila gornjom, nego donjom, a i u ta tri mjeseca koliko smo bili skupa bio je relativno «normalan». Problem je nastao kada sam ga odlucila ostaviti. Recimo samo da je... Paaaa... Opet neko vrijeme nije bas bio «normalan». Srecom, koliko znam i cujem iz nekih izvora, sada je ok.

3. Kada sam pijana ili napusena ne mogu svrsiti. Mozes ti skakati po meni do sutra, izvoditi sto i jednu pozu i polozaj iz Kama sutre, lizati, dirati, milovati, stiskati, psovati, whatever, NEMA SANSE. U mojoj glavi u tim trenutcima je KAOS i koncentracija pada na nulu. Jebat ga.

4. Obozavam muziku i obozavam pjevati, ALI... Pjevam TOLIKO LOSE da bi na karaoke natjecanju u ustanovi za mutave ja bila UVJERLJIVO NAJGORA. Najtuznije od svega je cinjenica da me to uopce ne sprjecava da revem sve u sesnaest kad god se za to ukaze prilika. Recimo, kada se na nekom tulumu izvuce gitara, ja sam prva do sirotog sviraca i derem se na sav glas, pod izlikom da ja volim pjevanje i da me nije briga sto sam za isto SRAMOTNO netalentirana. Mislim da mi moji prijatelji to prilicno zamjeraju.

Za kraj, otkrit cu Vam jednu stvar koje se stvarno, STVARNO sramim i mislim da je to jedini moj postupak zbog kojeg me i dan danas, iako je od tad proslo pun kuac godina pece savijest. Znam, zbog ovog cete me proglasiti ogavnom kuckom i necete biti daleko od istine. U svoju obranu reci cu samo da sam bila mlada, glupa i JAKO, JAKO PIJANA. Jadno zvuci, ali treba mi izgovor pred samom sobom. Iskreno, nije mi uopce jasno zbog cega cu ovo napisati, ali mozda mi pomogne da se rijesim ovog cvora u zeludcu koji se javi svaki put kad se toga sjetim.

5. Jednom sam se ljubila sa dugogodisnjim deckom svoje najbolje prijateljice. I nikad joj nisam rekla. A nije mi se cak ni sviđao.

Evo, dragi moji, mozda nije Bogznakako zanimljivo, ali je jedino sto mi trenutno pada na pamet. Dobro, padaju mi jos neke stvari, ali rekli smo 5 zar ne?
I jos nesto... Ovo je prvi i POSLJEDNJI put da koristim smajlije u svom postu.

And STAFETA goes to... Tananananananana!!!!

Mr. Zlo i naopako
Mss. Rilady
Mr. Pklatg
Mr. Edo
Mr. Catcher



P.S. Tko mi i nakon ovog posta ostane prijatelj smatrat cu ga LUDIM.
I voljeti najvise na svijetu.

Dragi moji...
Zelim Vam da svaku iducu godinu budete sve sretniji i sretniji, mirni, zdravi, pametni, lijepi i... Pijani! :)))))

Sve Vas voli Zvonce i dize casu Vama u cast!

Ajmo dalje!!! :)

Obzirom da nemam obicaj cestitati Bozic nakon sto je vec prosao necu Vam sad pisati bljutave porucice mira i blablabla, reci cu samo da se nadam da ste puno jeli, pili i voljeli se…

A ja?

Moji blagdani poceli su Partibrejkersima u Uljaniku. Koncert za pamcenje… Uzasno pijanstvo. :))))

Badnje vece provela sam uz obitelj, Ljubav, veliki bor, brdo maminih kolaca, bakalar na sto nacina i nonine fritule…
Nakon toga, nas dvoje, dragi Prijatelji, poznato mjesto na kojem svih znas, neke stare pjesme uz koje moras pjevati, ples, veselje…
Rani Bozicni sati, zora je polako svitala, a ja sam zakljucila: “Jos jedno uzasno pijanstvo…” :)))

Bozicni rucak… Cestitanje, ljubljenje, grljenje, nona koja pjeva lijepe, tihe Bozicne pjesme, seka koju samo pogledam i znam sto misli, najbolja mama na svijetu, On, koji me voli, koji me uvijek najnjeznije grli i puno, puno ljubi…
Osjecaj spokoja i ogromne zahvalnosti na mom malom, divnom svemiru…

Jucer, skijanje, prvo ove sezone, prekrasna planina s koje vidite cijeli svijet, dan kao iz slikovnica, plavo nebo, snijeg, zimsko sunce koje miluje lice, sljivovica, kuhano vino, promrzli nosevi, smijeh, smijeh, smijeh…

Danas…
Sam malo bolesna, kuk mi je ljubicasto- zut, malo sam umorna, malo pospana, malo mamurna, prejedena, prenapijena, preprepre…

PRESRETNA…

Konoba...
Drveni stolovi, klupe, kamen, zuckasta svjetlost...
Veliko, sjajno, crveno- zlatno drvce...
Neke stare, klapske pjesme u pozadini, tiho, tiho...
Prijateljice...
Riblja juha, salata od mrkaca...
Trilje, listovi, lastavice, girice, blitva, krumpir na leso...
Bijelo vino...
Sitni, simbolicni pokloni...
Suskanje sarenih celofana...
Vesele, tople carape, sapuncici, svijecnjaci, etericno ulje mirisa narance, slatkisi...
Topli pogledi...
Smijeh...
Razgovor...
O starim vremenima, uspomenama, sjecanja od kojih neka dosezu do najranijeg djetinjstva...
O buducim vremenima, planovima, zeljama...
Cetiri mala, potpuno razlicita svijeta...
Unatoc svemu, puna bliskosti...
Puna razumijevanja...
I puna, puna ljubavi...

Kuci sam dosla omamljena od vina, pjesme i dojmova...
Srca ispunjenog srecom...
Sklupcala se u Njegov zagrljaj i po tko zna koji put shvatila koliko je zivot prekrasan...

Prvo i osnovno, ZNAM da se ne pise DABL O SEVN, ali boli me ona stvar.

Drugo (i malo manje osnovno), gledala ja jucer Jamesa. Ne bih se upustala u kritike jer nisam pretjerano (uopce?!) kompetentna, mogu samo reci da je moj dojam- BOND LIGHT. Ono, kao soft pornic, proizvodi za dijabeticare ili Cola bez secera. Mlako. Ali... Nije to ono sto htjedoh napisati. Ustvari htjedoh da mi netko tko je gledao film obasni jednu "sitnicu". Koji je kurac sa tim zapletom??? Mislim, BED GAJ pokupi pare (100 000 000 USD) od onih terorista i iste sekunde nazove nekog i kaze: "Prodaj odmah dionice neke_firme" na sto mu ovaj odgovara da je to suludo jer da ce po svim trzisnim istrazivanjima te dionice rasti, a ovaj ga odjebe i kaze da napravi kako je rekao. Ok, to kuzim. Naime, BED GAJ ima namjeru razjebati neku avioncinu koja je u vlasnistvu te firme i zbog toga ce dionice padati, sto ostali (posteni?!) ljudi ne znaju. Tu upada Bond. James, k'o James, spasi dan, i avion ostane neostecen ta dionice ne padnu. Da, i?- pitate se. Pa nista. U tome i jest stvar. Mislim, BED GAJ zbog toga kao ispusi tih 100 000 000 $. ZASTO??? Nije da je kupio hrpetinu dionica koje su nakon toga otisle u kurac pa je spick'o lovu bez veze. On je vec ima dionice koje je prodao. Ok, prodao ih je kada su imale nizu cijenu i mozda je mogao zaraditi vise, ali nije NISTA izgubio. Kuzite??? Ili ne??? Ja ne kuzim. Cijeli film se vrti oko neke izgubljene love koja uopce nije izgubljena. Ili sam ja totalno retardirana (sto uopce ne iskljucujem kao opciju), a mozda ni onih nekoliko pelinkovaca popijenih nakon filma nije pridonijelo britkosti uma. Hm.
Anyway, dobri ljudi, pomozite jednoj zalutaloj ovci, otvorite joj oci i izvedite je na pravi put.
Fala.
P.S. Prvoj osobi koja me prosvijetli placam pelinkovaca koliko moze popiti.

Slusala sam Grad, sasila si gumb na celo, pricala o bitku tripica, razmatrala postojanje Zuje i Karlovackog i zakljucila da je Karlovacko u kurcu (sorry Catch), ponovno upoznala zenu koja mi je najbolja prijateljica posljednje cetiri godine, citala neki haiku o jebanju u usta i japanskim kurvama, saznala da se pederi vole igrati vlakica, skuzila da obozavam Male Rijecane, Zagrebacke malisane, Becke djecake i eunuhe uopce, rakija od kurjih ociju je gadna, ali dobro puca, Jana od jagode je jos gadnija, a uz to uopce ne puca, trgovci nekretninama nemaju smisla za humor, ali se vole igrati zenskim ogrlicama, pomorci i DJ-i voze valjke (valjkove???), a ja tripujem (opet ja o tripicama!) vec dva dana jer sam dobila temperaturu i molim da na ovo nitko nista ne komentira, ovo je napisano samo zato sto me jedna osoba to lijepo zamolila. I ovim putem joj porucujem da pocne traziti garsonijeru (do 20 Eura) i malog crnca za roba, jer ja ne mislim kurcem mrdati kad se uselimo.
Vise ne idem s tobom van, ti na mene utjeces destruktivno.

Znate li ona jutra kad se probudite i znate da ce taj dan sve biti lijepo?

Onako, bas lijepo...

Probudite se pored Njega i gledate Ga kako spava...
Kroz prozor se vidi suncem obasjana Ucka...
Osluskujete zvukove svoga grada kako se budi...
Bacite se pod tus, a voda je od prve savreno topla...
S noge na nogu secete na posao i promatrate mirnu povrsinu Rjecine, Trsat u daljini i lica potuno nepoznatih ljudi koja vam jutros djeluju tako blisko...
Stize vam SMS od seke «Dobro jutro, radni narode! Marenda u 10 i pol?» i oko srca vas obuzme toplina...
Sretnete osobu koju niste dugo vidjeli, a nekad ste bili bliski i zapricate se 15 minuta zbog cega kasnite na posao, ali nekako nije bitno...
Popijete prvu jutarnju kavu u drustvu drage kolegice...

Mislite kako je petak...
Kako ste sinoc odradili dobar trening...
Kako vas je u srijedu oko 11 navecer sa koncerta nazvala osoba koju volite i bez rijeci pustila da slusate cijelu «Cukni vo drvo» samo zato sto zna koliko volite tu stvar...
Kako se sutra idete napiti sa najboljom prijateljicom na svijetu...
Kako je u nedjelju obiteljski rucak kod mame i kako cete jesti najfinije njoke...

Mislite kako ste mlada...
Zdrava...
Svjesna...
Kako ste sretna...

Smijete se...
U glavi vam stalno odzvanja EKV, a nemate pojma zasto, cak ih i niste slusali jutros...
I dan je lijep...

Onako, bas lijep...

Dragi moji!
Zvoncici je pun k...PIIIIIP!...c fnjefnje, nostalgicnih, jesenjih postova.
Nakon lagane hibernacije uzrokovane trulim vremenom probudila se u meni zvijercica zeljna iskljucivo cistog, iskonskog, sirovog...
PROVODA.
Od danas sluzbeno pocinje moje predblagdansko raspolozenje.

I zato vam trenutno imam za reci samo jedno...
ZIVILI!!!

Uvijek su u moj zivot ulazile smeđe ili plave oci...
Neke sam voljela vise, neke manje...
Neke su voljele mene, a neke i nisu...
Samo jednom voljela sam jedne zelene...
Prva ljubav...
Ona prava...
Prvi poljubac...
Svirala je Oliverova «Dva put sam umra»...
Nemam pojma kako se toga jos uvijek sjecam, neke stvari valjda ostaju u nama zauvijek...
Imali smo nepunih 15 i mislili da smo na vrhu svijeta...
Setali smo gradom drzeci se za ruke, smrznutih noseva, u teskim Martama, skrivali se u skolskom wc-u i pusili, sjedili zajedno u klupi, odlazili na tulume i cesto plesali...
Taj mali je bas znao plesati...
U njegovom zagrljaju i ja sam plesala kao s ni jednim prije i ni jednim poslije...
Tada su se jos plesali sentisi...
Bio je visok i puno me grlio...
Posuđivao mi svoju jaknu...
Ucili smo zajedno matematiku...
Uz njega ste se morali osjecati dobro...
Puno je pricao i puno se smijao...
Pjevao mi je jednom, dok smo sjedili na klupi u parku, «Morsku vilu»...

Trajalo je kratko...
Tocno onoliko koliko treba trajati veza između dvoje petnaestogodisnjaka...
Tocno onoliko koliko je trebalo da se zaljubis ludo i nepovratno i da ti slomi srce...

Samo jednom u zivotu voljela sam zelene oci...
I samo za jednim zelenim ocima plakala...

Jesen me uvijek sjeti na njegovu ulicu...
Malu, slijepu ulicu...
U kojoj rastu stabla divljih kestena...
U kojoj iz kuca mirise na drvo koje se lozi...
U kojoj puse bura...
Na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
Koja je zuta, smeđa i zelena po danu, a u sumrak se prelijeva iz crvene u ljubicastu...
Kroz koju kada prolazite sve vidite kroz koprenu jesenje sunceve svjetlosti...
Cak i kada pada kisa...
Mozda najvise onda kada pada kisa, a on vas privuce blize sebi, pokrije svojom jaknom i zagrljeni trcite do njegove zgrade, preko lisca koje vam susti pod nogama...

Jesen me uvijek sjeti na njegovu staru sobu...
Gdje je sve mirisalo na njega i topli kruh...
U kojoj su posvuda visjele nase fotografije, na cijim su policama obitavali moji parfemi i neke sitnice, gdje su se vjecito moje papuce skrivale pod krevetom...
U kojoj sam drveni stolic ukrasila svojim crtezima i rijecima...
U kojoj je krevet bio malen i slika na televiziji losa, ali ste na njemu provodili sate i sate obuceni u njegovu staru, ogromnu majicu, naslonjeni na njegovo rame i bilo vam je najugodnije na svijetu...

Jesen me uvijek sjeti na veliki prozor njegove sobe...
Na kojem sam tako cesto sjedila i promatrala ulicu na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
S kojeg sam udisala miris drva koje se lozi i osluskivala zvukove grada u daljini...
Kroz koji sam otpuhivala kolutove dima i igrala se zarom cigarete, crtajuci po njegovim rubovima male krugove...

Kada sam odlazila bila je jesen...
Uzela sam svoje parfeme, sitnice, papuce i nekoliko zajednickih fotografija...
Posljednji put osvrnula sam se po sobi, pogledala kroz prozor i sisla na ulicu...

Danas, puno godina kasnije, jos ponekad kada ulazim u neke nove ulice, promatram sjene...

Vjerujte, ni na jednu drugu ulicu na svijetu sjene ne padaju tako kao sto su padale na onu malu, slijepu, jedne davne jeseni...

Bila je davna, hladna zima...
Bio je auto pored mora...
Bila je neka dobra, stara muzika...
Bio je vjetar...
Bili su valovi...
Bila je boca crnog vina...
Bile su narance...
Bila je sol koja se lijepi za prste...
Bile su zvijezde i bistro nebo...
Bila je koprena dima u autu...
Bile su nebeske oci iza zamagljenog pogleda...
Bio je miris zelenog «Orbita», njegovog after shavea, vanilije i ceznje...

Bio je najljepsi poljubac...
Okus vina na mekim usnama...
Tijela koja bride i spajaju se u toplinu...
Glava na ramenu i ruka na vratu...
Lice zaronjeno u kosu...

Bilo je pitanje...
I dok sam izgovarala «Ne» bila je skrivena suza u oku i neprimjetan drhtaj tijela...

Bilo je toliko htjenja, a tako nemoguce...
Nikada nisam objasnila zasto...
Nisam imala snage...

Nakon svega ostalo je samo mjesto pokraj mora koje me ponekad sjeti, miris poznatog after shavea i vanilije, kora narance koju jos cuvam negdje među starim uspomenama, puno neizgovorenih rijeci i jedno izgovoreno «Zbogom»...

Nisam svadljiva osoba.
Naime, ne volim se svađati sa nepoznatim ljudima, polupoznatima i inim. Trenutno nisam posvađana ni s kim. Sretnem li ikog od svojih bivsih ljubavnika, prijatelja, skolskih i poslovnih kolega sa kojima vise nisam u kontaktu, pozdravit cu, popricati, a velika je vjerojatnost da cemo i popiti pivu u najblizoj dostupnoj birtijetini.
Dakle, konflikti i nerijeseni odnosi su nesto sto ne volim.
Ipak, kada se svađam, tada sam opaka. Iz mene u trenutcima bijesa frcaju iskre, izrastaju mi ocnjaci, popucaju kapilare u ocima, transformiram se u Taza (znate li tko je Taz? Ne znate?! Bvah! Nestanite odavdje!) i destruktivno rusim sve pred sobom. Jednom mi je rekao jedan bivsi (tada sam mu skoro iskopala oci, ali kako godine prolaze sve vise shvacam da je, nazalost, bio u pravu) : «Jebo te, za tebe je sreca sto si zensko, da si musko i imas 100 kila, odavno bi bila u zatvoru.» Imam taj neki cudan cip u glavi koji kada se ukljuci, sve drugo blijedi, gase se svjetla i jedino sto ostaje je ogroman bijes. Eksplozivna sam kao bure baruta. Netko ce to opravdati i reci da je stvar u temperamentu. Slazem se. Iako, ponekad uistinu pretjeram. U stanju sam izgovoriti rijeci koje bi postidjele i okorjele kocijase, a on tonu glasa da ni ne govorim. Inace imam dubok glas, a kada sam raspizđena on poprima dubinu Marijanske brazde i glasnocu jurece lavine. Mozda jedina pozitivna stvar u svemu je sto se jednakom brzinom kojom planem i ugasim. Kod mene nema durenja. Kod mene nema PAMTI – PA VRATI. Ako sam se ikad posvađala s Vama i nakon svega rekla: »Ma sve je ok, idemo dalje.» budite sigurni da sam tako i mislila. Ne vraca se na staro. Sa mnom znate da kada je sve u redu, onda je UISTINU sve u redu. Nisam tip osobe koji ce Vam malo po malo vaditi mast i prigovarati u sitno. Kada me nesto smeta, kazem to JASNO i GLASNO. I nikada mi nije bio problem reci: «OPROSTI.» Naprotiv, to je rijec nakon koje se osjecam bolje. Zato sto ju ne izgovaram kad znam da sam u pravu. A cesto nisam, priznajem. I tada, kada sam svjesna da sam usrala ja cu reci: «Oprosti.» i biti ce mi iskreno zao sto sam nekog povrijedila. Nepravda je nesto na sto sam posebno alergicna. Kada shvatim da me netko optuzuje za nesto za sto nisam kriva, da izvrce moje rijeci da bi ih iskoristio u svoju korist ili jednostavno kada osjetim i vidim da me netko laze gledajuci me direktno u oci dobijem fraz i Taz stoji pred Vama u roku jedne sekunde.

Vjerujete li mi da nemam pojma zasto sam sve ovo nadrobila???

Mozda zato sto sam svjesna cinjenice da mi je takvo ponasanje u zivotu donijelo puno vise stete nego koristi, cesto sam iza sebe ostavljala pokosene ljude koji jednostavno u sebi nemaju jednaku zestinu i ne znaju se nositi s mojim karakterom. I cesto, jako cesto mi je upravo zbog takvih ljudi bilo najvise zao na kraju, nakon sto bi se oluja stisala, a u mojoj glavi se upalila svjetla i zasvirale sirene za uzbunu koje su upozoravale da sam ponovno pretjerala. I naravno da su obicno to ljudi koji su mi najbliskiji, koji me najvise vole i koji me, ipak, prihvacaju upravo ovakvu kakva jesam.

Ne znam, mozda sam samo zeljela sebi u bradu promrmljati jedno tiho : »OPROSTI.» svima onima koje su prije ili poslije dostigle iskrice moje nekontrolirane ljutnje.

KATEGORIJA:
Postoji li ista u sto bi se gore navedeno moglo svrstati???

Posteni nalaznik iste moli se da je lijepo zamota i posalje na moju adresu...

KATEGORIJA: Izgubljeno - Nađeno